Sve do sada nisam znala da si mi jedini.Uzalud preturam po sjećanjima i hladnim sobama,i sad sam sigurna da bio si mi jedini.

Bez tebe,ova je kuća tako hladna,hladnoća mi se uvlači u kosti,pa se u meni smjenjuju oluje osjećaja,ohh, kako mi samo nedostaješ.

Umotana u jorgan ispijam polako kafu,cigarete su na stolu,ali uzalud sve kad tebe nema.

Plakala bih od muke,bez tebe ne mogu ništa.

Plakala bih i od bijesa,i zato jedva čekam da se onaj moj muto vrati kući,pa da mu glavu razbijem što mi iz kuće odnese jedini upaljač.

Sve neki pokajnici oko mene.

Ali,sada samo još pred Bogom. I to samo njihovim Bogom.

Većinom su to ljudi kojima mladost izmiče.Ista ona mladost,u kojoj su ne gledajući i bezobzirno uništavali sve oko sebe,ona mladost u kojoj su olako igrali se s ljudima i njihovim osjećajima,gledajući samo sebe.

Popili alkohola rijeke,kurvali se gdje su stigli,igrali se s ljudima…

Govore da nikad nije kasno!? A šta je sa onima čije su živote uništili,jesu li tražili oprost od njih??

Ni Bog ne prašta dug prema ljudima,sve dok nam oni ne oproste.

S prezirom gledaju sve oko sebe. Znaju dobro opisati tuđe grijehe,ali samo zbog toga jer su im ti grijesi poznati,i kuhar najbolje opiše svoje jelo jer zna sve sastojke.

Mlade ljude(čija mladost je po hiljadu puta bezgrješnija od njihove),napadaju sa gađenjem.

Draži mi je mlad čovjek koji se kloni grijeha,od starca pokajnika.

Nije Bog samo vaš,Bog je i onih kojima ste nanijeli nepravdu.

Ovo je vrijeme kajanja.Evo,i ja se kajem što pišem o vama,a znam da niste vrijedni spomena.

A sad ospite paljbu po meni,gospodo pijani propovjednici i kurve svetice.

 

 

 

 

Nakon puno godina,sretnem prijateljicu iz srednje škole.

Kafa ispijana satima,sjećanja,smijeh.

Na kraju,suze.

Kaže:”Lako je tebi.”

Jesam li trebala reći istinu,onako kako mi je?Da se utopim u moru onih koji samo kukaju?

Moje breme je moje breme.Nije za svakoga,volim ljude i bojim se da bi im to bio pretežak teret.

Saslušam ih,kažem da biće bolje.

A kako je meni,znaju ovi moji zidovi.

Svakom je njegov samar najteži.

Ja sam jedna od onih za koje će ljudi reći da im je lako.

Jer,nisam za žaljenje.

Ima mnogo onih kojima je teže nego meni.

Meni “je lako”,samo zato jer ja tako želim.

Još nisam čula da je neka žena kupila cipele koje joj se ne sviđaju.

Ili haljinu,torbu,nakit…

Sve pažljivo biramo.

Ali o svojim muževima,znamo brate lajati,drvlje i kamenje na njih.

K'o da su nam ih drugi birali,a ne mi same.

Ne za***emo se kad su cipele u pitanju,ali kod izbora životnog partnera,kuku majko!

“Gdje su mi samo bile oči?”

“U što sam gledala?”

Možda mi,u stvari,dobro biramo cipele jer znamo da nam neće zamjeriti što ih gazimo!?

Muškarci zamjere,neki čak i ne dozvoljavaju da ih se gazi!

Da sam bar odabrala nekog šmoklju,koji bi mi dozvoljavao da radim sve što mi se prohtije,da pravim od njega budalu kad god poželim,da ga vodam k'o pseto na uzici.

Ima i takvih,ali ja nisam znala birati.

Šta ćeš,ljudski je ponekad i pogriješiti!

 

 

Slušam dvije starije žene,zapričale se o djeci.Neobavezno,možda tek da i ovo malo vremena što je ostalo prođe.

“Vidim ga često preko one kamere,upale mi pa sjedim po taj vakat i pričam s njim.Eto,valja mi i ‘na kamera,sad ga češće gledam.A opet,voljela bih nekad da je nema,da crknu sve kamere,pa da mi dolazi češće k'o nekad.Unučiće da mi dovede.Da ih grlim rukama,i upijam srcem.”(uzdah i suze)

Vidi ga očima,ali nije to kao nekad.Kad joj dođe,a ona ga zagrli rukama samo naizgled;ispruži ruke da bi zagrlila srcem.

Moje majke više nema,a kao da svoju slušam.Nisam bila pored nje  ni kad je odlazila,nisam stigla.Prokleto vrijeme.A za sve ostalo sam ga nalazila.Nije me posljednji put zagrlila srcem.Otišla je,ostalo je kajanje.

Koliko je Vama vremena ostalo,Vama koji još imate majke?

Jesu li Vas,i hoće li Vas ostati željne?

Nađite vremena dok ne bude kasno,posjetite svoje majke.Neka Vas zagrli rukama i upija srcem!

Ugasite kamere,pokucajte starici na vrata.Ne žele Vas samo njene oči,srce Vas više želi.

Nađite vremena,ugasite kamere…prije nego što Vam ostane samo kajanje.

Tu sam,jer imam viška vremena.

Ovdje sam da zavirim malo u tuđe živote,jer svoga nemam.

Tu sam,jer su mi dosadili i muž i djeca.

Stalno se žale da nemam vremena za njih,da više volim visiti satima na internetu!?

To nije istina!

Nisam ovdje da jadikujem nad svojom tužnom sudbinom.

Ovdje sam kako bih sa potpunim strancima dijelila svoje tajne,jer  da imam prijatelje izvan ovog svijeta ,ne bih ovdje olakšavala dušu.Ne znam zašto ih nemam!? Pa ja sam divna,od mene niko bolji nema!

Da,ja sam divna i od mene niko bolji i pametniji nema.Možda sam zbog toga ovdje!?

Možda…

Kako god,znam zašto nisam ovdje:Nisam ovdje da pljujem po svima i svemu,jer ovdje već ima dovoljno onih,koji to sasvim odlično rade!